otpor

30.04.2006.

Znakovi pored puta



ZBUNJEN I OŠAMUĆEN


Lebdio sam tu oko tebe. Štitio te. Od mraka. Od velikog prostora. Od crvenog svjetla na semaforu dok su ti upućivali poglede koji su ti stvarali nelagodu. Mirisao sam s tobom jasmin osvijetljen tek mutnom uličnom svjetiljkom. Mirisao sam ga iako nisam bio tu. Ti si mi prenijela kako miriše i ja sam tačno znao.

Sklanjao sam nestašni pramen kose koji mi je zaklanjao pogled na to lice anđela. Iz sebičnosti možda, jer mi je prijalo da me gledaš.

-Nemam lice anđela.
-Ako se ja osjetim kao da me pogledao anđeo kad me ti pogledaš, onda imaš.

Budio sam se kad si sanjala teške snove. Preteške za tebe tako krhku. I bdio. Zore budan dočekivao. Da ti rastjeram strah. Da smrvim svakoga ko ti i pomisli nauditi pa makar taj dolutao u tvoj san da pokuša na taj način. Ja nisam dao.

...

Najlakše bi mi bilo da ubjedim sebe da sam samo lutao kroz terase svijesti. I u tom lutanju se izgubio tražeći putokaze koji nisu bili postavljeni tamo gdje bi trebali biti. Na raskrsnicama.

I tako zanesen, nisam bio spreman na vrijeme da prekrijem lice rukama, da zaštitim samoga sebe, od nenadanog udarca.

Ponestaje mi riječi.

Ostaju mi sjećanja.


"Takav je život da čovjek često mora da se stidi onoga što je najljepše u njemu i da upravo to sakriva od svijeta, pa i od onih koji su mu najbliži."


A možda sam samo patetična luda?


"Ne želim da zaboravim
Ne želim da se izgubim
Ne želim da se probudim

Zbunjen i ošamućen
Ne želim da ostanem"