otpor

03.09.2005.

Kako se kalio Otpor


MOJ PUT


Da ne bi bilo da je i Otpor iznevjerio predizborna obećanja pokušaću u kratkim crtama rasvijetliti kako sam i kroz koje sve faze prošao dok nisam shvatio da me nijedna ne zadovoljava u potpunosti tako da sam morao smisliti skroz novu doktrinu.

Dok sam bio mlađan ta mladost je predstavljala kočnicu i prepreku da spoznam sve čari koje nude razne opcije pa sam se usmjeravao na ono što mi je bilo dostupno u tom trenutku tako da sam odmalena postao veoma aktivni desničar.
Kako sam uvijek pokazivao želju za upoznavanjem novog i kako su mi se širili horizonti počinjao sam da se malo zanimam i za ljevicu da bih malo sagledao stvari i sa tog aspekta al bih se opet vraćao desnici jer ipak prva ljubav zaborava nema. Ljevica mi nikad nije nešto posebno legla.

U desničarstvu i ljevičarstvu, pak, svi rade na svoju ruku. Neorganizovano je to. Bilo je vrijeme da se istražuje dalje ali usprkos mojim željama ko zna koliko bi trajalo to moje desno-lijevo opredjeljenje da nisam upoznao jednu veoma liberalnu dobrodržeću damu. A pošto sam još bio mlad i neiskusan i podložan manipulacijama, a ni opirao se nisam što jest-jest tako se i ja prebacih u liberale jer mi je sve prednosti liberalizma prezentirala na veoma ubjedljiv način i ja nisam imao argumenata za protiv i morao sam kapitulirati i odreći se svog desničarskog usmjerenja. No ne požalih zbog tog odricanja.

Vremenom, kroz daljnje odrastanje sam imao sve krući stav i on me i mimo moje volje ponekad odvlačio čak i u nacionalizam. To sam primjetio onda kad sam počeo samostalno ići na ljetovanje i da u tom nekom periodu, nakratko doduše, postajem veliki nacionalista i da pokazujem interes isključivo za jednu jedinu naciju. Pošto te u nacionalizam uvijek uvuče neko drugi ja za taj period svog života držim odgovornim isključivo čehinje.

Htio sam ja da postanem i rasista, nije da nije. Samo je bio problem gdje naći crnkinju jer prva koju vidjeh nije makla dalje od olimpijskog sela a poslije olimpijade se više nisu pojavljivale tako da mi se ne dade zagristi malo u rasizam. Miša mu, nikad prežalit zbog toga.

U komunizmu sam bio veoma kratko jer taman što formirah jednu malu komunu u studentskom domu u Nedžarićima, upade racija i izbaci me iz ženskog paviljona. Tako da sam u narednom periodu morao preći u strogu ilegalu i ušunjavati se ponekad rizikujući da me mrski neprijatelj otkrije ali ništa nije moglo spriječiti partijske sastanke koji su se doduše u narednom periodu događali rijeđe ali su bili sadržajniji.

Autonomaš sam postao u momentu kad sam položio vozački ispit ali nakon početnog oduševljenja skontao sam da mi je auto preusko i da sam ja ipak više za komformizam.

Na kraju sam, nakon svega, čak postao i utopista jer sam pomislio da će konzervatizam i legalizam biti dovoljan za sreću do kraja života. No ni to nije ispunilo moja nadanja u bolji život tako da još uvijek nije isključeno da jednog dana postanem i separatista pa da krenem u samoopredjeljenje do otcjepljenja.

Sve treba probat, jel, da bi znao gdje leži budućnost.