otpor

15.04.2005.

Nema jada ko kad akšam pada


SULJAGINA FATA

Na rani sabah sjednem pred svoju magazu, fes nakrivim, ćeifim kahvu, mezetim rahatlokum, zapalim cigar duhana i čekam da Fata age Suljage niz kaldrmu prođe, poglede da krade. Čekam da vidim ta slađa od šećera usta, crne oči, tanke obrvice, što primami i staro i mlado.

Pojavi se tako ona, rumena i lepršava u sedefnim nanulama koje jedva da i dotiču kaldrmu, sva lebdi i treperi. Treskaju na njoj đerdani, niske bisera poskakuju, dukati zlatni na jutarnjem suncu presijavaju. Mada se ne mogu zaklet dal li sijaju dukati il Fata.

Dodje Fata do mojeg dućana.
Kad ustadoh mal` ne posrnuh, mojega mi dina i imana jer ljepša je Fata od svakog đula iz đuslistana.
Poznade me alčak Fata i selam mi dade te mi reče ... mili Bože lijepa junaka.

Srce mi zaigra a dah zastane kad mi đule ubrane iz bašče pruži, svojom rukom zalivane. Đule pruža a ja je zamišljam na livadi na serdžadi. Uh, od meraka ginem, kad ugledam te dimije od svile stambolske kako se vihore. Uh, tamnica mi dabogda njena njedra bila a ruse kose postelja mi mehka. Srce će mi pući Fatu gledajući.

Dao bi ja agi dva tovara blaga, dva tovara i tri vranca svoja, tri vranca i četiri kule .... al je aga ne da, neće ni da čuje. Poručuje meni aga, idi paša pašinici svojoj.

Ne da Fata na me, te kazuje agi .. daj me babo da ne spavam sama da ne gledam noću u mjesece ni po danu u žarko sunce kad je on moje i sunce i mjesec.

Ne da aga, neće ni da čuje, već on Fatu u kule zazida u kule iza dvora svoga da je straže od mene čuvaju.

U proljeće kad procvjeta cvijeće, osedlaću vranca svoga, odjahaću kuli age Suljage i iskaću je za se. Ne budel je dao dojahaću pred kule, kapije da izvalim, aman da zapalim, da ja skočim kuli na bedeme sa bedema kuli na pendžere pa ću ukrast Fatu ispred dvora.

.....

Proljeće je obgrlilo dunjaluk, procvjetalo cvjeće u baščama te ja vranca za pokreta spremam. Propinje se vranac od bijesa svoga, on se misli da ga preprodajem te on hoće da pobjegne da proleti kroz tri gore sjajne, kroz tri gore i četiri šume da zaplovi nebu pod oblake, uželio se i junačkog boja i livade da je nogom gazi.
Stani bolan, ne kujem te da te preprodajem, već te kujem da s tobom putujem, da putujem sebi po djevojku. Po djevojku koja je svaki hair onom dvoru u kog svojom nogom kroči.

Dojahasmo agi pod bedeme, stoji aga i gleda me prijeko. Mene gleda a osmjehe vija te govori srca svoga punog.... otišla je Fata za drugoga. Dadosmo je za kadiju, za kadiju da mu žena bude.
Istrčava seja Fatina, krišom da je aga okom ne dohvati te govori šta mi Fata zbori. Poručuje Fata tebi, da je sinoć aga s kadijom sve dogovorio, sve da je od tebe uklone. Dala ti je vezenu mahramu, mahramu kojom je suze brisala, suze brisala dok je za tobom uzdisala. To mi seja zbori pa pobježe majci u dušeke.

Osta junak srca polomljenog, polomljenog i prepunog boli te on krenu u zemlje daleke, zemlje daleke da se tamo bori, da na Fatu u boju zaboravi.

.....

U gluho doba kad mjesec zasija, sanjam Fatu a oči ne sklapam.

[i]Akšam dođe jacija se sprema
Aman jada kad akšam ovlada[/i]



(inspiracija: Suljagina Fata)